103_108_Bulog

Description
Groups

Please download to get full document.

View again

of 6
All materials on our website are shared by users. If you have any questions about copyright issues, please report us to resolve them. We are always happy to assist you.
Information
Category:

Documents

Publish on:

Views: 6 | Pages: 6

Extension: PDF | Download: 0

Share
Transcript
  103 SOCIO - PSIHOLOŠKI ASPEKTI ODLUČIVANJA   Datum prijave: 20.11.2014. UDK: 159.947.:316 Datum prihvaćanja: 15.12.2014. Stručni rad   doc. dr. sc. Ivana Bulog, Luka Dadić, univ. bacc. oec.   Ekonomski fakultet Sveučilište u Splitu   Cvite Fiskovića 5, Split, Hrvatska  Telefon: 021 430 693 Fax: 021 430 701 E-mail: ivana.bulog@efst.hr SA ŽETAK – S porastom neizvjesnosti i nedovoljnog znanja o nastupanju budućih događaja donošenje odluka postaje sve zahtjevniji proces u svakom segmentu ljudskog djelovanja.  Jedan od glavnih razloga tomu jest složenost ljudske prirode koja uključuje kognitivne    procese koji prethode jednostavnim i/ili složenim aktivnostima u pravljenju izbora. Odlučivanje  je interdisciplinarnog karaktera s obzirom na raspon disciplina kojima se ovo područje tretira. Jedne od utjecajnih disciplina koje svojim spoznajama doprinose dubljem razumijevanju ovog područja jesu i dvije društvene znanosti: sociologija i psihologija. Ove discipline izučavaju prirodu odlučivanja, svaka iz svog kuta gledišta, posljednjih četrdesetak   godina. U ovom se radu prikazuju, analiziraju i interpretira  ju njihove osnovne teorijske odrednice. Osim pregleda važnijih koncepata i modela u okviru svake discipline, autori neke od važnijih dodatno empirijski ispituju i potvrđuju. Ključne riječi:   odlučivanje, sociološki aspekti odlučivanja, psihološki aspekti odlučivanja   SUMMARY –   With increasing uncertainty and lack of knowledge about the occurrence of future events decision making becomes even more demanding process in every aspect of human activity. One of the main reasons for this is the complexity of human nature, which includes cognitive processes that precede a simple and/or complex activity in choice making. Decision making has interdisciplinary character with respect to the range of disciplines that have treated this area. One of the influential disciplines, whose findings contribute to a deeper understanding of decision making nature, are two social sciences: sociology and psychology. These disciplines have been studying the nature of decision making, each from its point of view, for the past forty years. In this paper authors show, analyze and interpret their basic theoretical determinants. In addition to reviewing the most important concepts and models within each discipline, some of them are also empirically tested and validated. Keywords : decision making, sociological aspects of decision making, psychological aspects of decision making 1. UVOD Odlučivanje je složeni, dinamični, sekvencijalni proces (Harrison, 1999:6.) razmišljanja i prosuđivanja (Qlueck, 1977) koji ima svoj tijek i koji se podvrgava određenim pravilima, a u konačnici završava donošenjem odluke kao rezultatom izbora između nekoliko mogućih  pravaca djelovanja orijentiranih k ostvarenju određenog cilja (Yates, 2001). Odlučivanje je proces koji je urođen svim oblicima organizirane aktivnosti (Harrison, 1999:147.), a uzrok ima u jasnoj potrebi svakog socijalnog entiteta za odlukom. Upućuje na postojanje problema, prilika ili ciljeva koji se moraju realizirati, a vodi k svjesnom odabiru jedne od nekoliko mogućih opcija djelovanja koja će rezultirati željenim stanjem.   Odlučivanje je, također, i aktivnost , ali i vještina koja je prisutna u svakodnevnom životu pojedinca kako u njegovoj privatnoj tako i poslovnoj sferi djelovanja. D ogađa se na svim razinama i u svim područjima ljudskoga djelovanja. Iako je teorija odlučivanja danas posebno akademsko područje, njime se bave istraživači iz različitih disciplina - psihologije, ekonomije, sociologije, organizacijske teorije, statistike, filozofije i srodnih znanosti. Svaka od ovih disciplina izučava prirodu procesa odlučivanja iz svog kuta gledišta i time doprinose interdisciplinarnom karakteru ovog područja. U ovom radu autori razmatraju temeljne teorijske odrednice dviju osnovnih društvenih disciplina i njihov doprinos području odlučivanja: sociološke i psihološke aspekte odlučivanja.   Navedene su discipline proučavanjem odlučivanja, svaka iz svoje perspektive, iznjedrile nekoliko osnovnih koncepata i modela kojima su ostvarile signifikantan utjecaj u društvenim i kognitivnim znanostima, a svojim rezultatima otvoreni su brojni novi znanstveni vidici. Svrha ovog rada jest prikaz, analiza i interpretacija osnovnih teorijskih odrednica socioloških i psiholoških aspekata odlučivanja. Njihovim se pregledom omogućava potpunije i lakše razumijevanje prirode odlučivanja kako u poslovnoj tako i privatnoj domeni djelovanja donositelja odluke. Autori su prvotno predstavili temeljne spoznaje do kojih su istraživači, u nji hovim okvirima, došli kroz prikaz nekih temeljnim koncepata i modela te su dodatno neke od njih i empirijski provjerili. 2. SOCIOLOŠKI ASPEKTI ODLUČIVANJA   “Odlučivanje je socijalni proces s  elementima procesa koji se mogu predstaviti u obliku niza doga đaja koji se dešavaju između ljudi” (Wroom i Jogo, 1974:748.). Iz ove definicije vidno je kako se odlučivanje, kada je riječ o glavnim nositeljima procesa, može kategorizirati u dvije temeljne grupe: Praktični menadžment, Vol. V, br. 2, str. 103-108BULOG, I., DADIĆ, L.  104 Praktični menadžment, Vol. V, br. 2, str. 103-108SOCIO - Psihološki aspekti odlučivanja individualno i grupno odlučivanje. Sociološke značajke odlučivanja ne mogu se objasniti kada je riječ o individualnom donošenju odluke, već kada u odlučivanju sudjeluje više osoba, odnosno kada se govori o grupnom odlučivanju.   Hoće li se neke odluke donositi individualno ili u grupi, ovisi o nizu faktora među kojima su najčešće spominjani: vrsta odluke koja se donosi, zemlja u kojoj se poduzeća nalaze te složenost problema o kojem se odlučuje. Da bi se kvalitetnije objasnili i razumjeli sociološki aspekti menadžerskog odlučivanja, potrebno je definirati što je to grupa, grupno ponašanje, grupno odlučivanje te navesti prednosti i nedostatke grupnog odlučivanja. 2.1. Grupe, grupno ponašanje, grupno odlučivanje   Kako bi se pobliže objasnile odrednice grupnog odlučivanja, potrebno je najprije definirati pojam grupe. Prema Scheinu (1988: 145), grupa je određeni broj ljudi koji su u međusobnoj interakciji, psihološki svjesni jedni drugih i osjećaju se kao skupina. Homansova (1950:1 ) općenita definicija grupe opisuje kao „određeni broj osoba koje međusobno komuniciraju tijekom vremenskog perioda i dovoljno su malobrojni da svi članovi mogu međusobno izravno komunicirati, licem u lice, bez posredovanja drugih osoba.“  Kast i Rosenzweig (1970:275) navode kako su grupe „agregacija ili niz osoba koje se smatraju  povezani m na određeni način ili su ujedinjeni zajedničkim interesima, primjerice, klasom, rasom ili stručnim profilom.“   Primjećuje se kako su prema svim definicijama interakcija i osjećaj zajedništva ključne značajke grupe.   Slikovitije nego definicijom, grupu može mo predočiti njenim osnovnim karakteristikama. Dunford (1992) smatra kako grupu obilježavaju četiri temeljne karakteristike: ã   Uloge: pojedinim članovima grupe povjerene su različite vrste zadataka. Tako se, primjerice, neki članovi mogu baviti funkcijama procesa, a drugi aktivnostima. ã  Norme: Schein (1988:76) definira normu kao „ niz pretpostavki ili očekivanja članova grupe ili organizacije oko toga kakvo ponašanje je dobro ili loše, prikladno ili neprikladno, dozvoljeno ili nedozvoljeno.“   ã  Kohezivnost: preko uspostavljenih normi, uloga i mehanizama kontrole, grupa postiže osjećaj kohezivnosti. Kohezivna grupa odlikuje se jasnim ulogama, snažnim sustavom normi i visokim stupnjem kontrole. ã   Suglasnost: Dunford (1992) navodi zaključke više istraživanja kako će se pojedinci pod utjecajem grupnog pritiska ponašati suprotno vlastitom osjećaju ispravnog, a sve u cilju izbjegavanja konflikta (Teale et al., 2003:282). Tijekom vremena, razvijeno je mnogo teorija grupnog ponašanja, a svaka od njih naglašava druge aspekte. Posebno se istaknulo sljedećih šest (Harrison, 1999:215 –  218.): 1. Homansova sistemska teorija   –   u središte postavlja tri osnovna oblika ponašanja: aktivnost, interakciju i sentimente. Aktivnosti su sve one operacije koje ljudi obavljaju s materijalnim elementima i drugim ljudima, poput pisanja, čitanja ili vožnje. Interakcija je poseban oblik aktivnosti usmjeren prema drugim osobama, uzimajući u obzir njihovu reakciju. Sentimenti se odnose na osjećaje, vjerovanja i stavove. Homans smatra kako su ova tri koncepta dinamički povezana na način da promjena jednog vodi do promjene ostalih. 2. Blauova teorija socijalne integracije   –   objašnjava način na koji pojedinci postaju prihvaćeni članovi grupe. Prihvaćanje smatra ovisnim o atraktivnosti, odnosno impresioniranju grupe pozitivnim kvalitetama i pristupačnosti, koju potencijalni član treba demonstrirati umjerenošću i poniznošću.  3. Kelmanova teorija   –  opisuje socijalni utjecaj grupe na pojedine članove. Navodi tri utjecajna procesa karakteristična za gr upne veze: popustljivost (prihvaćanje tuđih stavova kako bi se postigla pozitivna reakcija drugih članova), identifikaciju (prihvaćanje stavova ili mišljenja druge osobe zbog poistovjećivanja s njom) i internalizaciju (prihvaćanje ponašanja ili mišljenja d ruge osobe zbog slaganja s njihovim stajalištima).  4. Lewinova teorija grupne dinamike   –   često se naziva i teorijom polja, a zaključuje kako grupa ima svoj životni prostor, zauzima poziciju relativnu drugim objektima u istom životnom prostoru, orijentirana je ciljevima i pokreće je potjera za tim ciljevima (pri čemu može doživjeti poraze i prepreke). 5. Baleov model analize procesa interakcije   –   razmatra četiri glavna problema s kojima se grupa u svom djelovanju suočava: prilagodbu na vanjske utjecajne faktore (potreba za suradnjom s drugim grupama ili prilagodbu ciljevima organizacije kojoj pripada), instrumentalnu kontrolu nad stvarima o kojima ovisi izvedba zadatka, izražavanje i upravljanje osjećajima članova (iskazivanje zadovoljstva ili nezadovoljstva, izglađivanje tenzija) te razvoj i održavanje integracije među članovima.  6.  Jacksonova dvodimenzionalna teorija   –  utemeljena je na Lewinovoj teoriji, a razlikuje dvije vrste članstva. Prvo se bazira na privlačnosti (sili koja pojedinca motivira na pridruž ivanje grupi i ostajanje u njoj), a drugo na prihvaćanju (stupanj podudarnosti sposobnosti i ponašanja pojedinca s ulogama unutar grupe). Od važnosti je napomenuti kako su norme jedna od najvažnijih odrednica grupe. Status člana unutar grupe uvelike ovisi o slaganju i suglasnosti s uspostavljenim normama, te se svako odstupanje kažnjava. Homans (1950 :123) navodi tri hipoteze o konceptu normi u kontekstu grupnog ponašanja:   ã   što je član više rangiran unutar grupe, veći je stupanj njegove suglasnosti s normama, ã   što je član više rangiran, toleriraju mu se veća odstupanja od ponašanja uspostavljenog normama, ã   svi članovi nalaze se pod pritiskom održanja vlastite razine suglasnosti s normama (povećanje  105 Praktični menadžment, Vol. V, br. 2, str. 103-108BULOG, I., DADIĆ, L. suglasnosti bi moglo ugroziti trenutnu hijerarhiju grupe, a smanjenje rezultirati kaznom). Nadalje, jedna od značajnih pojava koja se javlja prilikom grupnog odlučivanja jest ona koju Janis (1982:9.) opisuje kroz pojam, odnosno stanje zajedničkog mišljenja (eng. groupthink). Ova pojava javlja se kada se unutar gr upe naglašeno nastoji održati ugodna atmosfera i visoka razina morala na račun efektivnog donošenja odluka. Steiner i Miner (1977:191 –  192 ) nabrajaju sljedeće simptome grupnog mišljenja:  1. Iluzija neranjivosti   –   grupa se osjeća potpuno neosjetljiva na vanjske prijetnje te precjenjuje vlastite šanse uspjeha u riskantnim situacijama.  2. Kolektivni racionalizam   –   grupa teško uočava slučajne uspjehe (koji nisu posljedica njenog usmjerenog djelovanja), neuspjehe nastoji racionalizirati, a upozorenja zanemariti. 3. Vjera u nepogrešivu moralnost grupe   –  kao dio procesa održanja visoke suglasnosti, grupa razvija uvjerenje kako je sve što radi ispravno, u logičkom, etičkom i moralnom smislu.  4. Stereotipi o entitetima izvan grupe   –   žrtve grupnog mišljenja sklone su pristrano stereotipizirati konkurentne grupe. 5. Izravan pritisak na disidente   –  prilikom znakova nesuglasja, vrši se snažan pritisak kako bi se članove vratilo u red, sustavima nagrađivanja ili kažnjavanja.  6. „Čuvari uma“   –   određeni članovi služe kao intelektualna zaštita za ostale, primjerice, obeshrabrivanjem od razgovora s pojedincima različitih stavova ili filtriranjem onih informacija s kojima se ostali članovi možda ne bi slagali.  7. Samocenzura   –  atmosfera u gru pi odvraća članove od izražavanja neslaganja s donesenim odlukama. 8. Iluzija jednoglasnosti   –   ponajviše zbog prethodna dva procesa, u zajednicama koje pate od simptoma zajedničkog mišljenja vlada iluzija grupnog jednoglasja. Tišina se smatra slaganjem, a ravnodušno odobrenje kao iskrena suglasnost.   2.2. Prednosti i nedostaci grupnog odlučivanja   Neke od prednosti grupnog odlučivanja očite su. Primjerice, odluke koje donese isključivo jedan pojedinac mogu biti doživljene autokratskima, dok grupne odluke češće bivaju smatrane legitimnima jer se doimaju demokratskima. Osnovni nedostatak jest duže vrijeme potrebno za donošenje odluke. Potrebno je spomenuti i kako određena karakteristika može biti smatrana prednošću, ali i nedostatkom, ovisno o situaciji odlučivanja i okolnostima (Teale i sur. 2003). Dunford (1992:117 ) je u teoriju odlučivanja uveo poja m tzv. „rizične smjene“ (eng . risky shift ), koji se zasniva na otkriću kako su grupe sklonije odabrati rizičniju opciju od pojedinaca. Četiri potencijalna objašnjenja ovog koncepta su: ã   hipoteza familijarizacije  (raspravljanjem o riziku, on nam postaje bli ži i manje nas prestravljuje); ã   hipoteza vodstva  (osobe sklone riziku često se afirmiraju kao vođe grupe zbog čega imaju veći utjecaj na odluke); ã   hipoteza o difuziji odgovornosti   (krivica za lošu odluku dijeli se, zbog čega svaki pojedinac snosi samo dio rizika u odnosu na samostalno odlučivanje); te   ã   hipoteza o vrijednosti rizika  (umjereni rizik vrjedniji je za zajednicu od opreza, zbog čega će pojedinci nastojati da ih se smatra sklonima riziku, a time i istaknutijim članovima).   Schein (1988) objašnjava posljedice čijim se uzrokom dotad smatrala „rizična smjena“ hipotezom kulturnog pojačanja. Smatra kako će vrijednosti i stavovi osoba sličnih kulturalnih pozadina vjerojatno imati značajan utjecaj na proces donošenja odluke ukoliko se nađu u istoj skupini.  Kao dodatak navedenoj hipotezi, Adler (1991) sugerira da različitost u multikulturalnim grupama povećava produktivnost u odnosu na homogene grupe. Kako bi se osigurale zadovoljavajuće performanse u kulturalno različitim grupama, predlaže:  1. Odabir članova slične razine sposobnosti (kako bi se omogućila precizna komunikacija(, ali različitih stavova (ne bi li kreativnost bila unaprijeđena).  2. Posvećivanje pažnje kulturalnim razlikama, ali izbjegavanje stereotipiziranja. 3. Pomoć u određivanju zajedničkog,   višeg cilja, koji pomaže nadilaženje individualnih različitosti.  4. Izbjegavanje kulturalne dominacije, odnosno raspodjelu moći prema procijenjenoj sposobnosti člana da doprinese situaciji, umjesto prema subjektivnom stavu o važnosti kulture iz koje potje če.  5. Ohrabrivati uzajamno poštovanje, što se najlakše postiže odabirom članova sličnih sposobnosti; pobrinuti se da su vještine i postignuća svakog člana poznate unutar grupe i minimizirati rane prosudbe zasnovane na stereotipima o određenoj kulturi. Jed na od pojava kod grupnog odlučivanja jest i Abilene paradoks. Naziv je za situaciju kada, zbog nesposobnosti artikulacije i postizanja temeljnog konsenzusa, svi članovi bivaju nezadovoljni odabranim rješenjem. Teale i sur. (2003:290) prenose šest simptoma Abilene paradoksa, koje je iznio njegov srcinalni autor, Harvey (1974): 1. Članovi organizacije slažu se privatno, kao pojedinci, o prirodi problema. 2. Članovi se privatno, na individualnoj razini, slažu o koracima koje je nužno izvršiti kao dio rješenja  problema. 3. Članovi organizacije neuspješni su u preciznom komuniciranju vlastitih želja i uvjerenja.  4. Zbog loše i neprecizne komunikacije, članovi su skloni odabrati zajedničku odluku koja ih vodi u smjeru suprotnom od onog kojim žele ići.    106 Praktični menadžment, Vol. V, br. 2, str. 103-108SOCIO - Psihološki aspekti odlučivanja 5. Kao posljedica kontraproduktivnih akcija, članovi doživljavaju bijes, frustraciju i nezadovoljstvo organizacijom. 6. Ukoliko članovi organizacije ne porade na rješavanju iskonskog problema, nesposobnosti postizanja dogovora, ciklus se ponavlja sve jačim intenzitetom. 3. PSIHOLOŠKI ASPEKTI ODLUČIVANJA   Psihološka znanost proučava misaone procese čovjeka, među njima i donošenje odluka. U okviru psiholoških aspekata odlučivanja objasniti će se utjecaj percepcije i osobnosti na odlučivanje, budući da iste značajke mogu ometati odabir optimalnog rješenja, a da ih pritom donositelj odluke ne bude svjestan. 3.1. Uloga percepcije u odlučivanju   Različiti pojedinci vide svijet na drukčiji način. Način interpretacije informacija koje dobivamo osjetilnim putem jest perceptualni proces. Stoga bismo u uvodnoj rečenici predikat „vide“ preciznije mogli izraziti sa „doživljavaju“ (Teale i sur., 2003:65). Psihološka istraživanja identificirala su široki raspon faktora koji utječu na proces odlučivanja pojedinca tako što ograničavaju racionalnosti prilikom obrade informacija. Stewart (1998) kao neke od najvažnijih navodi  pažnju, memoriju, heuristike, predod  ređenost i percepciju osobe . Značaj  pažnje   najlakše se može predočiti kroz selektivnu percepciju, koja nam omogućuje zanemarivanje osjetilnih senzacija nevažnih za akciju koju obavljamo u danom trenutku. Memorija  je zaslužna za pohranjivanje informacija u  mozgu i njihovo kasnije prizivanje. Ljudska memorija dijeli se na tri vrste: senzornu ili osjetilnu koja pohranjuje senzacije u kratkom vremenskom periodu nakon što su se pojavile, kratkoročnu memoriju koja priziva i čuva informacije iz senzorne, te dugoročnu memoriju u koju se informacija pohranjuje mnogobrojnim ponavljanjem u kratkoročnoj memoriji. Važno je nadodati kako jednom upisana, informacija u dugoročnoj memoriji nikada ne nestaje. Međutim, problemi s njenim prizivanjem ili prisjećanjem se pojavlj uju, ponajviše zbog činjenice što se informacije ne spremaju u dugoročnoj memoriji u obliku identičnom doživljaju osjetilnih organa. Heuristike su jednostavna poopćenja ili smjernice koje osobe koriste kako bi umanjile umni napor pri obradi informacija. Pojednostavnjuju i ubrzavaju procese interpretacije i klasifikacije novih informacija, čime olakšavaju predviđanja i odabir. Predodređenost   se koristi kao općeniti pojam koji uključuje predrasude, predispozicije i ostale utjecaje koji ometaju objektivno procesiranje informacija. Premda se ova pojava često smatra negativnom, psihologija ju smatra prirodnom i neizbježnom, uz posebnu napomenu kako je u percepciji osoba izrazito nepoželjna. Kod  percepcije osobe   predodređenost je najočitija kroz fenomen stereotipiziranja. Stereotip je ranije definirana shema, generalizacija o karakteristikama određenih skupina ili kategorija ljudi. Tipični stereotipi dijele ljude i pretpostavljaju njihove osobine prema spolu, dobi, zanimanju, rasi ili nacionalnosti. Još jedan čest  koncept u percepciji osoba jest prototipiziranje, pri čemu osobu klasificiramo prema jednoj ili skupini osobina, te joj potom pripisujemo i sve ostale značajke koje vežemo uz identificiranu kategoriju ili prototip. Najčešći primjer važnosti percepcije oso be jest selekcija prilikom kadroviranja. Naime, istraživanja koja su proveli Ribeaux i Poppleton (1978) i Webster (1964), a prenosi ih Stewart (1998), pokazala su da selekcijski intervju prilikom zapošljavanja najčešće ne omogućuje dobru podlogu za odabir, budući da se u kratkom periodu nakon početka stvara pozitivna ili negativna slika o kandidatu, koja se u ostatku intervjua nastoji potvrditi „dokazima“. Navedena dva primjera nisu isključivi faktori koji utječu na percepciju osobe. Tu još spadaju motivacija, prethodna iskustva, osjećaji, vještine i sposobnosti pojedinca.   3.2. Uloga osobnosti u odlučivanju   Osobnost je osnovna i jedna od najsnažnijih psiholoških sila koje utječu na donositelja odluke. Oko definicije osobnosti „lomila su se koplja“ psihologije. Jedna definicija smatra osobnost vodiljom karakternih osobina i načina prilagodbe pojedinca u vezama s ostalima u okolini. Druga definira kako je osobnost holistički koncept koji uključuje integrirane kvalitete, navike, interese, ideale i druge karak teristike koje čine pojedinca onakvim kakav jest. Najjednostavnije rečeno, osobnost je esencija osobe, ono što ona jest (Harrison, 1999:177). Holistički pristup osobnosti naglašava ukupnost i međupovezanost ponašanja pojedinca. Unutar ovog pristupa, za ko ntekst odlučivanja posebno je zanimljiva Maslowljeva teorija osobnosti. Isti autor uveo je pojam hijerarhije potreba koje motiviraju ljudsko ponašanje, pri čemu je najviša potreba za samoispunjenjem, ili dostizanjem vlastitih potencijala. Uz preduvjet ispu njenosti potreba niže razine, Maslow (1950:156 –  174 ) dalje navodi opće karakteristike samoispunjene osobe: 1. Doživljava stvarnost precizno i spremno je prihvaća.  2. Ponaša se prirodno i ima potrebu za privatnošću.  3. Pokazuje samodostatnost, a ne zavisnost. 4. Cijeni život, uživa u njemu i nadilazi obično kroz vrhunce iskustava. 5. Pokazuje ljubav za bližnje i socijalni interes, što uključuje čvrsta prijateljstva.  6. Posjeduje demokratski duh i vjeruje u ravnopravnost. 7. Sposobna se usredotočiti se izravno na probleme.
Related Search
We Need Your Support
Thank you for visiting our website and your interest in our free products and services. We are nonprofit website to share and download documents. To the running of this website, we need your help to support us.

Thanks to everyone for your continued support.

No, Thanks